Mali update

Pozdrav ljudi,

Prije svega izvinite jer nisam dugo pisao. Nemojte misliti da više nije zanimljivo ili da se ništa novo nije desilo, jer to nikako nije slučaj ovdje. Nego je problem što sam bio previše lijen, a nekad stvarno nisam ni imao vremena da pišem.

Sada već brojim sitno do kraja mog EVS. U jednu ruku mi je žao što je kraj bezbrižnom periodu kada nisam razbijao glavu šta sutra. Sada već sve više razmišljam šta dalje i kojim putem. Nekoliko solucija je u opticaju ali da vas ne zamaram s tim.

U međuvremenu, svašta se izdešavalo. Polagao sam test za B1, rezultate očekujem u narednom periodu. Kod polaganja ispita za B1 imate dijelove SLUŠANJE, PISANJE i PRIČANJE. Mana zadnjeg dijela je ta što ovisite o partneru/ki s kojom radite dijalog. Ukoliko on/a nisu dobri padate i vi, bez obzira da li je Vaše znanje bolje ili ne. Poanta nije da izdominirate scenom, nego da oboje osmislite koncept dijaloga na temu koju dobijete na ispitu. Držite mi fige. 

Završio sam konačno školu, stekao zvanje "medicinski tehničar", preveo sam diplomu ( tačnije mama i tata su to napravili i poslali je u Leipzig HVALA MAMA, HVALA TATA) i sad konačno idemo u drugi napadački plan- PRONAĆI POSAO I OSTATI.

Uskoro još lijepih vijesti od mene... za sada neka ostane ovako. 

Veliki pozdrav, 

Dado

Sretan Božić

Prije svega, svima koji slavite Božić, nek je sa srećom da ga provedete u miru i veselju sa vašim najmilijima. 

Nažalost, ove godine me Božić našao u Leipzigu i to samog, ali se nadam da će se ostvariti želja pa da sljedeće ne budem. U svakom slučaju, raspoloženje je na nivou.

E sad, prije sam isticao kako je EVS program koji je volonterskog karaktera, stoga ne dobijete puno novaca, čisto da zadovoljite neke svoje osnovne potrebe. Za uzvrat, vi učite, napredujete razvijate se. Ili ako ništa ne besposličarite kod kuće. Barem nešto radite za sebe. Neka vam to bude novogodišnja odluka. Ili roditelji odlučite za djecu haha.

No, kako god. S obzirom na limitiran budžet i školu koju moram platiti, nije i baš ostalo puno izbora za poklone. Tako ja odlučim šefovima pokloniti nešto što je drugačije, korisno, a meni ne iziskuje mnogo novaca. Osim hrpe vremena. Naučiti kuhati je bio jedan od uslova da odem na EVS, jer većina organizacija u svojim opisima stavlja i tu stavku kao mogućnost rada s djecom. Svašta se nauči, ako želite. I tako moj jestivi poklon izgleda ovako: 

Uglavnom, sve je jestivo osim folije i podloge prekrivene alu-folijom.

A proces izrade je tekao ovako:

Sretan Božić još jednom i puno zdravlja.
Dado

Ne moraš me pitati ima li bujruma

Ne moraš me pitati "ima li bujruma?"

Ja sam iz Bosne i Hercegovine, kod nas uvijek ima "bujruma". I kad nema puno ili dovoljno, ima "bujruma", jer smo mi takav narod. Nisko škrti i uvijek ćemo pomoći ili barem pokušati.

Nemojte moj post da poistovjećujete sa negativnim primjerima koje imate u svom bogatom ili manje bogatom životnom iskustvu. Prije svega, činjenica je da u svakom stadu ovaca imate crne ovce. No, ne znači da cijelo stado ne valja. Naša greška je što dozvolimo da nas glasovi loših ljudi više dotaknu, nego glasovi dobrih ljudi.

Ne znam zašto smo dozvolili da se iz svakog stada izdvoji crna ovca i što je najgore postane faca društva, postane lider. Možemo mi pričati što god želimo. Bosna i Hercegovina je ovakva ili onakva. No, dragi moji, Bosna i Hercegovina je divna zemlja. Njena jedina mana je ta što je vode crne ovce. No, nisu ni one krive. Kažu "pruži čovjeku prst, on će pokušati uzeti cijelu ruku". To smo svi mi, ljudska priroda. Pitanje je samo hoćemo li to dozvoliti ili ne... e pa mi smo dozvolili.

Nikad ne znamo gdje će nas odvesti životni putevi, ali radujte se tome. To su nova iskustva za vas, pomjeranje vlastitih granica. Međutim, gdje god da nas život odvede ne trebamo zaboraviti odakle smo. Iskreno mislim da to čak nije ni moguće. Jer kad odete vani shvatite koliko je sve to drugačije. Tada naučite cijeniti ono tamo gdje ste rođeni. Čak i komšiluk, koji prije vas zna šta vam se dešava u životu. Tada kažemo "to je Bosna", ali nije to Bosna... to su ljudi. Uvijek trebamo napredovati, a Bosna i Hercegovina će uvijek biti dio nas. Još jednom ću da kažem da Bosna i Hercegovina nije kriva za stanje u kojem se nalazi. Krivi smo svi mi. Crne ovce koje su je uništile, ali i bijele ovce, jer nismo na vrijeme zaustavili crne. 

Iskreno se nadam da ću se smiriti negdje vani, srediti svoj život onako kako svaki normalan čovjek zaslužuje da živi. Ne bi se volio vratiti, jer ovdje su crne ovce nešto manje crne i više naklonjene narodu. Nije samo njima dobro, dobro je i narodu.

Dado

Božićna proslava sa školom

Decembar je sav u duhu Božića. Iako je to ukrašavanje krenulo i prije decembra, svakim danom se sve više svjećica može vidjeti na ulicama Leipziga. Meni je ovo prvi decembar u Leipzigu i onda se ni ne čudim što mi je sve novo.

No, iako dugo nisam pisao moram priznati da se nikakav spektakl nije dogodio. Najviše sam okupiran školom i pokušavam da naučim što više jezika. Istina, dešavalo se stvari koje su vrijedne da se nađu u postu ali ja nekako nisam imao volje za pisanjem. 

Međutim, prije par noći škola je organizovala zabavu povodom nadolazećeg Božića. Ni meni nije jasno zašto tako rano, ali eto pošto je cijeli razred išao, išao sam i ja. Znate ono " gdje svi tu i mali Mujo". I nisam pogriješio, bilo je super. Muzika nije bila njemačka, što je najbitnije. Da, i "oni" slušaju stranu muziku. Ne znam zašto sam očekivao drugačije. 

U toku noći naša grupa je organizovala kratku predstavu " Pepeljugu". To je bilo tako smiješno, pogotovo ako uzmete u obzir da niko od nas ne zna njemački ili ima lošiji izgovor. Ja sam bio pripovjedač, sreća pa nije bilo toliko teško, a na kraju sam dobio i čokoladnog Oskara.  

 

"Hvala mami, tati, bratu, snahi, komšiji, komšinici i svima koji me poznaju. :)

 

U svakom slučaju noć je bila zanimljiva.

Dado

Dosada, znam

Ovih dana sam bio bolestan. Prva prehlada u Leipzigu, značajno wow. Nekako sam u ovo zadnje vrijeme izgubio inspiraciju za pisanje bloga. Počnem i onda samo izbrišem post. Ne zato što se ne dešava ništa značajno, nego zato što nakon svega nemam želju za pisanjem. Ali i prije sam ima tih perioda u životu kada bi najviše volio pobjeći negdje i biti sam. 

Što se tiče mog EVS-a, prešao sam pola. Sad idemo u zadnjih šest mjeseci. Na pitanje da li sam zadovoljan bi odgovorio da jesam. Napredujem po pitanju jezika. Već se usuđujem pisat i pričati bez upotrebe Engleskog jezika. Tako da do kraja EVS-a očekujem još veći napredak. Planove za budućnost imam razvijene u detalje, samo još ja da odlučim šta želim a šta ne.

Na kraju posta, izvinite jer je ovo vjerovatno najdosadniji post koji sam napisao. I iskreno, napisao sam ga samo da bi imao nešto na blogu i zato i nije nešto.

Nadam se da ću vas ponovo nasmijavati postovima, ali i dijeliti s vama bitne informacije. Hvala svima koji pratite blog i koji ste mi uputili i kritike i pohvale. Da znate da ih usvajam.

Dado

EVS seminar

Dakle...već sam vam pisao kako postoje obavezni treninzi kojima svaki EVS volonter mora prisustvovat. Prvi se zove "arrival trening" i kao što već možete zaključiti dešava se na početku vašeg EVS angažmana. I drugi je "mid-term training" koji se desi nekad na polovini vašeg EVS-a.

Moj mid-term se desio u Hannoveru od 26.10- 30.10.2015 i bilo je zanimljivo upoznati druge EVS volontere i čuti njihova iskustva sa organizacijama, ali i imati mogućnost malo upoznati Hannover. Meni se jako svidio grad. Doduše svaki Njemački grad je fin na svoj način, ali Hannover je baš bajkovit.

Sam seminar je koncipiran tako da vam omogući da saznate i da pitate što vam nije jasno. Nekada organizacije znaju biti nepoštene prema volonterima. Dešavaju se svakakve stvari i pomenuti treninzi su tu da vas zaštite od bilo kakvih problema.

Nekada davno sam pisao kako je EVS siguran program i to je svakako tačno. Mnogo ljudi je uključeno u vaš projekat i tu su da vam pomognu i osiguraju vašu sigurnost u bilo kojem pogledu. Od banalnih stvari " e nije mi isplaćeno na vrijeme" do drugih problema koji se mogu desiti. I moram priznati da ja nikad nisam čuo da se desilo bilo šta veće od problema u komunikaciji ili neažurnost organizacija. Meni, lično, najveću podršku pruža sending organizacija PRONI Centar za omladinski razvoj, i najprije bi se njima obratio da imam bilo kakav problem sa host organizacijom. Ali moram priznati da je Geyserhaus korektan i svaki volonter koji je kod njih mora biti zadovoljan. I kolegica i ja smo komentarisali koliko smo sretni što smo ovdje.

O samom seminaru ne želim da pišem jer su teme koje se vjerovatno mijenjaju, tako da poanta je da možete iznijeti svoje probleme i da je tu neko ko može da vam pomogne. OStalo su nijanse i vježbe koje se razlikuju od trenera do trenera. Mi smo imali dva ekstra trenera, koji su pomogli da ovih 5 dana bude fantastično.

A vama savjet: Brzo aplikacije u ruke i iskoristite priliku koju pruža Erasmus + program... a dok to radite uživajte u fotografijama Hannovera.

Dado

Interesovanja naše djece

Nisam dugo pisao jer sam imao dosta obaveza. Moram priznat da me iznenadilo licemjerstvo pojedinih ljudi. U redu, ljudi imaju probleme i frustracije... čak ih i ja imam. Ali licemjerstvo mi je baš bez veze. Ako nešto ne voliš, ne voliš do kraja i drži se toga. Ne možeš pljuvati po osobi koja je vezena za neku instituciju i onda otići u tu istu instituciju i tražiti pomoć, surađivati s njom ili se educirati itd. To nije "cool" kako bi naša djeca ( Geyserhaus) rekla. Ne ide to, ljudi te počnu gledati drugačije... ispadaš... mislim da sam na početku bloga utvrdio kako se neću izražavati. Ali shvatili ste poantu.

Nego kad smo kod naše djece, danas ću pisati o njima. Razmišljao sam da ostavim post samo s naslovnom jer tu djecu ne zanima ništa osim League of Legends. Ali vjerujem da vi tu sliku ne biste doživjeli kao ja tako da sam odustao od te kreativne ideje. Dakle, kad sam tek došao u Leipzig i u svoju organizaciju. bio sam oduševljen djecom. Tada sam imao najmanje 10 ideja šta bi mogli raditi zajedno i koje radionice pokrenuti. No kako je vrijeme prolazilo tako su se i moje ideje gubile jer mi je bilo jasno da djecu mogu pokrenut jedino ako postanem čudovište iz League of Legends. Mada sam siguran da bi me tada loviti da me ubiju, a ne da radimo nek projekat. Ne znam puno o igrici, ali vidim da se čudovišta ganjaju i međusobno ubijaju. 

Ne znam kako je to bilo kod drugih EVS volontera, ali meni počinje da bude malo naporan ovaj program. U organizaciji se sve nešto planira ali ništa se ne realizuje. Doduše moj problem je taj što sam kroz rad u PRONI-u stekao puno iskustva, tako se ovdje ne mogu usavršiti ili naučiti nešto novo. Još malo i ovdje sam 6 mjeseci, onda još 6 i idemo dalje u ostvarivanju ciljeva.

Samo da znate sam sam u zadnje vrijeme izgubio inspiraciju za pisanje. Ništa mi se ne da, nikako da za počnem. Čak i novu knjigu započinjem već mjesecima, ali ništa još konkretno. No ima vremena, mlad sam.

I za kraj, imao sam namjeru da se osvrnem na prethodne događaje, al odustao sam jer pojedinim ljudima je dovoljno teška činjenica da žive. Ne bih da im otežavam.

Dado

Nova razmišljanja

Pozdrav svima, 

Hm... ponekad čovjek ima previše vremena za razmišljanje. Ja u tom periodu baš znam preispitivati neke svoje odluke koje sam donio u životu. 

Danas sam imao dosta vremena da razmišljam o svojoj odluci da dođem ovdje, i da, ne kajem se naravno. Mada su me mnogi upozoravali da će doći period kada ću poželjeti kući. Da se razumijemo to se desi jako često, ali to nije toliko snažno da bi prekinuo nešto što teče. 

EVS je program koji, kako ima početak, ima i kraj. Ja sam u 6om mjesecu svoje EVS avanture ( hehe ovo zvuči kao trudnica... " termin mi je 30.aprila") i možda nije vrijeme da preispitujem. No, u najvećoj mjeri to radim zbog budućih EVS-ovaca. Imam dosta prijatelja, poznanika ali i onih koji su čuli pa me kontaktiraju. I često imam osjećaj da ne shvataju apliciranje. Ili da kažem "da ne znaju u šta se upuštaju". 

Recimo, u svom preispitivanju, došao sam do zaključka da nikad nisam trebao aplicirati za rad u organizaciji koja se bavi mladima. Možda to neće biti slučaj s vama, ali ja već imam dugogodišnje iskustvo u radu s mladima. Tako da moja trenutna host organizacija mi ne pruža nikakvo unapređenje znanja. Na žalost, nisam računao na činjenicu da ovo ovdje nije PRONI i da neću imati priliku da "raširim krila". U PRONI-u bi već mogao puno toga napraviti jer je to takva organizacija, ovdje se sve svodi na stvari koje su "već viđeno" ili već prošao. Poslije, Kosova i rada s djecom s posebnim potrebama, žalim što sam izbjegavao takve organizacije jer sam mislio da ja ne mogu raditi taj posao jer se previše vežem za djecu i shvatim probleme drugih ljudi i svojim ličnim problemima. Međutim, kroz tih 10 dana shvatio sam da jako puno mogu učiniti za njih i da bi moj EVS bio puno korisniji i potpuniji da sam otišao u tom smjeru.

Poanta posta je da uvijek treba da računate da ćete godinu dana provesti negdje. Da će to biti vaša obaveza i da prilikom apliciranja treba pametno da izaberete. OK, moj primarni benefit je jezik i tu moram da se pohvalim da sam već na B1 nivou. Smanjio sam korištenje engleskog, a povećao korištenje njemačkog. Jedan od mojih ciljeva ispunjen. Ali zadovoljenje nekih potreba plače, jer mi u organizaciji zna biti ponekad dosadno, iako su svi OK prema nama, EVS volonterima.

Dakle, pametan odabir čisto da bi vaših 365 dana proteklo u najboljem mogućem redu.

Lijep pozdrav,

Dado

Kosovo: Moj drug Sali

Cijelo vrijeme sam razmišljao da li da pišem post ili ne. Na kraju sam ipak odlučio da napišem, jer smatram da je ovo priča koja treba da se nađe na blogu.

Sali je ime dječaka kojeg sam jako zavolio. Sva djeca su mi prirasla srcu, doduše, neka manje, neka više. Ali to je samo zato što nisam imao dovoljno vremena da provedem sa svakim od njih i da ih dovoljno upoznam.

Istina, ni Sali-a nisam upoznao najbolje, jer se naša komunikacija svodila na gestikulaciju. O njemu znam da je miran, dječak koji šuti i koji je malo usporen. Kažu da je dijete s posebnim potrebama... i mnogi bi ga možda zvali tako "dijete s posebnim potrebama", ali ja ga zovem imenom koje mu tako pristaje jer zvuči jednostavno i lijepo.

Prvi dan je Sali bio neprimjetan. Tu i tamo sam ga zapazio dok sam se igrao s drugom djecom. Primjetio sam nešto što mi se jako svidjelo kod njega, stidan osmijeh nikada nije skidao s lica. I onda smo, sreća moja, završili zajedno u grupi dok smo radili vježbu. I dok je crtao svoj crtež, naravno, opet osmijeh na licu. Na kraju prvog dana, moj novi prijatelj je prezentovao svoj rad pred grupom. Nekako sam bio ponosan iako nisam imao puno utjecaja na to.

Narednih dana smo Sali i ja postali pravi prijatelji. I nećete vjerovati, ali Sali je pričao svaki dan više i više. Igrao se sa mnom, vodio me okolo, pokazivao stvari koje su ga zanimale. Učestvovao je u svakoj radionici sa mnom poput pravog malog aktivca. Tada mi je neko ispričao kako je išao sa Saliem u školu, te da je ovaj jako malo ili nikako, komunicirao s ostalima u razredu. Međutim, za vrijeme našeg projekta, Sali je pričao sa mnom ( nisam ga razumio jer albanski ne znam), ali bilo je bitno da je pričao. Ja sam se trudio biti uvijek s njim u grupi i poticati ga da radi s drugom djecom i da se druži. Iskreno, nikad nisam radio s djecom s posebnim potrebama. Ovo je bio moj prvi pokušaj i urodio je plodom.

Nakon dva-tri dana, Sali je sam prilazio i svaki put bi stao kraj mene ili uhvatio moju ruku, svaku vježbu ili igricu... kad god je bio u mojoj grupi. Mada moram istaknuti da se sada i sam dobro snalazio u grupi i kad ja nisam dio grupe. Na što sam bio posebno ponosan.

Kosovo: Lake tour

Dakle, nije četvrti dan jer sam se vratio s Kosova. No, u svakom slučaju imam još lijepih stvari za reći o Kosovu, ljudima itd. Doduše, ako budem sve stavljao na blog, onda vjerujem da bi još dugo mogao pisati o mojoj avanturi na Kosovu.

Jedan od dana (četvrti, peti, šesti... nemam pojma) bio je rezervisan za naš odlazak na jezero Veliko jezero Rugovo (  "Liqeni i madh i Rugoves"), koje je smješteno na vrhu planine. Vjerujte da sam ja do samog polaska mislio da se zezaju kad su rekli da ćemo ići da se penjemo 3 km uz brdo. Znači, JA i PENJANJE... kao pašteta i marmelada. Možemo ići zajedno, ali bolje funkcioniramo odvojeno. No, gdje svi tu i mali Mujo, u mom slučaju ja.

S nevjericom i tužnim izrazom na licu, počeo sam da se penjem. Istina, put je bio strmovit, ali oko mene sve lijepo. Ja volim prirodu i u momentima kad nisam razmišljao kako mi duša izlazi na nos i kako ću umrijet mlad i sam gore visoko, slikao sam ono što me okružuje.

Znam da je kolegica iza mene nepravilno disala i komentarisala kako će poslije ovog puta prestati pušit  duhan. Ja nešto kontam u sebi "dušo onda ja trebam početi konzumirati duhan jer i ja umirem", nakon te izjave i ona i ja smo se našli na zemlji. Jbg smiješno je što jest jest. 

I konačno stižemo do jezera. Čist zrak, priroda i jezero koje se pružalo ispred mene je bukvalno oduzimalo dah. I ne, to nije manjak vazduha od loše kondicije koju imam odnosno nemam, nego zaista pogled koji je rajski. Imam osjećaj da sam o ovom mjestu čitao u nekoj knjizi. Opis, kao onaj iz bajki, se nalazio ispred mene. Jedan pogled na jezero je bio dovoljan da zaboravim da sam 5 puta umro dok sam došao do gore. Sjećam se da sam ponavljao jezeru: "Bolje da si od zlata". Ne, nije bio od zlata, ali je definitivno nešto što vrijedi posjetiti, kao i Kosovo generalno. Dok to ne učinite, uživajte u fotografijama.

Dado

Kosovo III dan

Kiša me probudila i odmah mi, na neki način, pokvarila raspoloženje. Ja sam osoba koja uživa u suncu, ponekad čak imam osjećaj da me sunce pokreče.

Interni dogovor između naših lidera je da, ukoliko bude sunčano, djeca dolaze gore. Međutim, ukoliko počne padati kiša, mi se spuštamo u Peju, u organizaciju DPM gdje ćemo nastaviti naš rad. Naravno kiša nas je natjerala dole, pa smo poredani u autobus, poput učenika, krenuli prema Peji. Put do grada mi je odličan, oko nas planine i zelenilo i rijeka koja nas prati sve do grada. Nisam baš osoba koja puno hoda, ali imam osjećaj da bi rado, praćen suncem naravno, šetao sve do grada. Siguran sam da bi i vas oduševio krajolik, bar one koji vole prirodu kao ja.

Stižemo u DPM i dočekuju nas srdačno. Ne moram više napominjati da su ljudi jako, jako fini. Ponekad mi se čini kao da sam ovdje dugo vremena i da me svi poznaju. Inače, ovdje me svi zovu Bosna. "Gdje si Bosno, ej Bosno hajde prevedi" itd. Djeca me zovu imenom, što je jako zanimljivo jer nije često ime na Kosovu.

Toliko toga bi napisao da u momentu ne znam odakle početi. S obzirom da ne volim praviti duge tekstove, napist ću nešto što mi je obilježilo dan. Naime, cijelo vrijeme se oko mene vrtio jedan dječak. Na početku nije ništa pričao i ja sam to tako prihvatio. Uhvatio bi me za ruku, nasmijao mi se i nabacivao kad god sam rekao "Cake" ( nisam siguran da se ovako piše). Malo kasnije je počeo i pričati, a onda sam ga uspio nagovoriti i da prezentira rad grupe. Na kraju dana, kada su se djeca razišla saznao sam da taj dječak jako malo priča. Bio sam jako ponosan kada sam shvatio da kroz rad uspijevamo podignuti samopouzdanje djeci. Ako je išta dokaz tome, onda je to prezentacija rada tog dječaka. Koji je hrabro stao pred grupu i pričao.

Radujem se novom danu i novim avanturama sa mojim malim prijateljima.

Dado

Kosovo II dan

Budim se i, onako pospan, izlazim na balkon. Pogled koji se pruža Rugovom oduzima dah. Dodatni efekat mi stvara pjesma Lindey Stirling- Take flight, koja mi tiho ispunjava čulo sluha. Ispred mene planine, zelenilo i sunce, koje polako probija kroz šume na planinama. Sve tako upakovano ( muzika i pejzaž) na trenutak me odvodi u drugu dimenziju gdje nema problema, iščekivanja i ostalih gluposti. Moram priznati da volim te momente kad imam osjećaj da sam sam na svijetu ili na drugoj planeti, daleko od Zemlje.

U iščekivanju smo. Autobus sa 35 klinaca treba da stigne svaki trenutak. Na momente mi se to sve čini da nas nisu pripremili najbolje na ono što slijedi. Na osnovu svog iskustva s djecom ( a vjerujte imam ga mnogo) nešto mi govori da će biti teško. I autobus konačno stiže, a dječica se rasipaju po okolini Ville Oxygen, dok ih njihove učiteljice pokušavaju okupiti. Počinjemo raditi naše radionice, odmah da vam kažem da su me djeca oduševila. U nekoliko minuta sam našao desetak malih prijatelja koji me cijelo vrijeme pratili dok su bili s nama na planini. 

Moram napomenuti da su to sve klinci i klinceze koji dolaze iz socijalno ugroženih porodica, gdje im je svaki dan jednoličan i pun pritiska. Naš primarni zadatak je da ih usrećimo. I ja sam sebi zadao lični cilj- dat cu 200 % od sebe da ispunim taj primarni cilj našeg kampa. Pa makar to značilo trčati za djecom, igrati fudbala i ludirati se svih 6 sati. Jer na kraju mi njima dajemo nešto neprocjenjivo- uspomene.

Jedino šta mi se nije svidjelo što sam bio nespreman, do samog dolaska djece nisam znao koja je moja uloga. Na kraju sam zanemario svoje pravilo "očekuj neočekivano" i eto zajeba. No sve u svemu, završilo je dobro. Za ubuduće sam odlučio da se više pripremam, definitivno neću dozvoliti da kontinuitet i atmosfera radionice opadne, zato što nemam igrice za djecu u rukavu.

E da, pohvala za volontere sa Kosova... stvarno su odradili super posao.

 

Dado

Kosovo dan I

Prije što napišem bilo šta o Kosovu, reći ću vam sljedeće: Sramite se svi koji imate predrasude  Kosovu, svi vi koji ste dozvolili da vam šaka političara formira mišljenje i teze koje imate u glavi. Toliko toga sam čuo kada sam dolazio ovamo, da sam na momenta pomislio da idem na Divlji Zapad. Tako mi je drago da se uvijek vodim ličnim iskustvom. Došao, vidio i oduševio se. I vama, koji imate te užasne predrasude poručujem- dođite i vidite kakvo je Kosovo, upoznajte ga, upoznajte ljude i gostoprimstvo. I na kraju mi recite kakvo imate mišljenje o Kosovu. Ako ništa, imat ćete priliku da upoznate barem jedan dio Kosova kroz ovaj blog i drago mi je ako ću uspjeti da vam ispravim to krivo mišljenje koje imate.

Peja, treći po veličini grad na Kosovu, je mjesto gdje se nalazim. Tačnije, 22 kilometra od Peje. Ali o toj destinaciji... o tom raju na Zemlji ću Vam pisati u sljedećem postu. 

Peja je grad koji ima oko 100 000 stanovnika, kao moje Brčko. Grad je smješten u zapadnom dijelu Kosova i okružen je planinama. Cijeli pejzaž me neodoljivo podsjeća na one iz Američkih filmova, gdje se iza aktera pruža nevjerovatan pogled i odmah poželite biti tamo, barem na jedan sat. Službeni jezik je albanski, ali većina onih iznad 30 godina razumiju bosanski jezik. Tako da sam nekako dobio ulogu prevoditelja. Razgovaram sa zaštitarima koji čuvaju mjesto u cilju informisanja Njemaca, koji žele da znaju više o mjestu u kojem se nalazimo.

Nikada nisam vidio toliko osmijeha na jednom mjestu. Idete centrom Peje i osjetite toplinu ljudi. Da se razumijemo, situacija na Kosovu je identična onoj u Bosni i Hercegovini, ali to, očito, ne sprečava ljude da uživaju o onom što imaju. 

Volim onaj momenat kad me zgrade, ljudi i sve što me u tom momentu okružuje u potpunosti ubijedi i pokaže kako su svi oni koji imaju predrasude u krivu. Pogledajte šire nego što to inače radite. Nemojte dozvoliti da vas možda educirani ljudi, ali pokvareni do srži sreću s puta. Formirajte mišljenja na račun svog iskustva. Tek tada " ja znam" ima svoju jačinu.

Dado